Jedan od razloga zasto su gazde kod nas u autu od 100 000 km, zasto zida drugu kucu i ima par stanova je sto smo se pomirili sa sledecim cinjenicama:
Radna sedmica od šest dana – ko da se podrazumijeva. Ne daj Bože da tražiš svoja zakonska prava.
Prekovremeni rad koji praktično ne postoji – ostaješ duže, radiš više, ali se to često ne odrazi na platu.
Smjena iz druge u prvu, nedovoljan odmor između smjena.
Pola plate na račun, pola u kovertu – poslodavac smanjuje svoje troškove, ti gubis na doprinosima i budućoj penziji.
Potplaćenost – neizostavan dio priče. Plata marka ko tepsija.
Zamisli da ne moras moliti gazdu za nešto što ti po zakonu pripada. Da se prekovremeni rad plati, da se poštuje slobodno vrijeme i da radnik ne mora biti zahvalan zato što poslodavac poštuje minimum svojih obaveza.
A da ne govorim kad cemo doci do toga da imamo 13. i 14. platu, slobodan dan za rođendan, regres, novogodišnji bonus, nagrade za preporuku novih radnika i dr.
Da slobodan vikend bude normala a ne razlog za slavlje.
Možda smo djevojka i ja samo imali lošu sreću s poslodavcima, ali zanima me kakva su vaša iskustva.
Da li je problem u tome sto pristajemo na ovakve uslove, u nedostatku alternativa ili smo glup narod, a oni pametni, sta znam.