Svi znamo da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku tijekom domovinskog rata, od 1991. do 1995. godine, i to je povijesna činjenica. Međutim, kao protuargument zahtjevima za ratnu odštetu Srbiji često se navodi da bi i Hrvatska trebala isplatiti ratnu odštetu Bosni i Hercegovini jer je Hrvatska vojska, zajedno s Hrvatskim vijećem obrane, sudjelovala u ratnim operacijama protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine. Pritom se često zanemaruje činjenica da su i pripadnici Vojske Jugoslavije, koja je 2003. godine preimenovana u Vojsku Srbije i Crne Gore, a danas nosi naziv Vojska Srbije, sudjelovali u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini protiv ARBiH, kao i u djelovanjima protiv legalnih postrojbi HV-a na području Republike Hrvatske.

Ovdje prvenstveno mislim na razdoblje od 1992. do 1995. godine jer smatram da je uloga JNA tijekom 1991. godine, kada je njezino djelovanje i agresija na Hrvatsku bilo jasno vidljivo kao i činjenicu da je ta JNA već krajem 1991. postala otvoreno Srpska Vojska što se najviše primjeti po novom simbolu JNA iz 1991. gdje je crvena petokraka i natpis JNA zamjenjen plavo bijelo crvenom trobojnicom i ćiriličnim natpisom ЈНА.

Stoga me zanima koliko je hrvatska diplomacija spremna argumentirano dokazat da je Hrvatska tijekom razdoblja od 1992. do 1995. godine bila u izravnom oružanom sukobu sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, odnosno tadašnjim Republikama Srbijom i Crnom Gorom, čija je današnja pravna i politička nasljednica Republika Srbija.

Također, zanima me koliki bi se međunarodni pritisak mogao izvršiti na Hrvatsku kada bi službeno pokrenula pitanje ratne odštete od Srbije te u kojoj bi se mjeri u takvoj raspravi koristilo sudjelovanje HV-a i HVO-a u ratu u Bosni i Hercegovini kao argument protiv hrvatskih zahtjeva?

Ima li ovdje povjesničara i ekipe koja se time bave? Što se po vama zanimljivoga može pronaći u beogradskim arhivama? Srbija ima pravila za vojne arhive rok dostupnosti iza 50 godina, a za civilne 30 godina. Medutim; postoji caka da po njihovim zakonu se ta dostupnost moze produzati neograniceno. Takoder, koliko sam razumio, sva arhivska dokumentacija nastala radom SDS(tzv UDBA), KOS se nalazi u arhivama njihovih tajnih tajnih službi, dok se dokumentacija SID-a nalazi u arhivi MVP Srbije. Ti dokumenti uopce nisu javno dostupni cak ni primjerice iz 1950 iako je proslo 50 godina. Odnosno moguce ih je dobiti uz specijalno odobrenje srbijanskog ministra obrane ili vanjskih poslova, jeli itko od povjesničara iz Hrvatske to uspio? Ima li tu zanimljivih stvari o našim ljudima? Ili o nekim događajima iz prošlosti, naprimjer Pan adria incident, incidenti sa NLO-ima i slično. Postoje li u arhivama SSNO mape hrvatskih vojnih baza iz vremena Jugoslavije? Postoje li dokumenti o djelovanju Jugoslavije na vanjskopolitičkome planu?

Feministice, udruge, dnovinarčići ko Muftić šute o stvarnim problemima i bave se nekim imaginarnim "klerofašistima" i "ksenofobima".

No, ovo su zanimljivi detalji:

„Radikalna ljevica, za koju se prema anketama u Francuskoj procjenjuje da uživa potporu od oko 20 %, nema nikakvih izgleda za pobjedu”, rekao je Pesey, „stoga već pripremaju ono za što se nadaju da će biti revolucija.”

Prema riječima Peseya, prosječni francuski radnik više nije ljevičar. Još prije nekoliko desetljeća počeli su glasati za konzervativce.

„Ljevica u Francuskoj traži novi proletariat”, nastavio je, „a pronalazi ga u novim građanima, odnosno Francuzima imigrantskog podrijetla.”

Dakle, ljevica je izdala i izgubila radnike, sada se okomila na imigrante (a ja bi dodao i LGBTIQ2S+). No i njih će izdati i napustiti. Pa će se onda prikrpati i iskorištavati nekog drugog kako bi došli na vlast.

i:

„Crveno-zeleni savez” između radikalne ljevice i islamskog pokreta u Francuskoj ima tri dimenzije: izbornu, programsku i osobnu, rekao je Pesey. Posebno je istaknuo porast broja lijevih vođa čija djeca prelaze na islam.

I on i Maréchal, međutim, primijetili su da takvi savezi nisu dugotrajni.

„To bi moglo završiti – i završit će – kao u Iranu ili Libanonu”, rekao je Pesey. „U svim tim zemljama u kojima vidite crveno-zeleni savez, 'crveni' ne opstaju dugo – oni su prvi na popisu 'zelenih'.”

Dakle, pamet u glavu i na izbore!

Događaji u Splitu i sporno skandiranje dijela Torcide dali su savršen, gotovo školski primjer kako u Hrvatskoj funkcionira jedna dobro uigrana mašinerija. Svaki put kada grupa navijača ili maloljetnika izvede neku provokaciju, pusti uvredljiv poklič ili posegne za simbolima koje u pravilu niti razumije niti ih ozbiljno doživljava, u medijsko-političkom prostoru pali se dežurni alarm.

Isti scenarij gledamo godinama: dežurni lijeve opcije, razne udruge i profesionalni "spasitelji društva" jedva dočekaju takav incident kako bi odmah raspalili s pričama o "nadirućem fašizmu", "ustašizaciji" i "mračnim vremenima koja se vraćaju". No, kada se zagrebe ispod površine te silne zabrinutosti, postaje jasno o čemu se zapravo radi: riječ je o čistom parazitiranju na manipulaciji javnošću.

Prva stvar koja razotkriva ovo licemjerje jest činjenica da je napad na navijačku balavurdiju najsigurniji oblik "nacionalnog heroizma". Lako je glumiti hrabrost i držati moralne lekcije iz udobnih ureda, televizijskih studija i s portala kada znaš da ti s druge strane stoji gomila klinaca koja se samo podjebava i traži reakciju.

To je "borba protiv fašizma" u kojoj nema nikakvog rizika, nikakve opasnosti i nikakve stvarne žrtve. Da na vrata ove države doista pokuca stvarni, oružani i opasni ekstremizam ili autoritarni režim, većina tih glasnih komentatora prva bi pognula glavu i nestala sa scene. Ali dokle god su s druge strane navijači i supkulturalni provokatori, ustašizacija je izmišljeni zmaj kojeg dežurni vitezovi s ljevice "ubijaju" svakoga ponedjeljka.

Od čega živi "industrija uzbunjivanja"?

Iza te silne povike ne stoji nikakva iskrena zabrinutost za društvo, nego vrlo opipljiv i profitabilan biznis model:

Financijski grantovi i projektna pustinja: Brojne udruge i organizacije civilnog društva u potpunosti ovise o novcu iz raznih fondova. Uvjet za povlačenje tog novca često je "monitoring ekstremizma" i "borba protiv govora mržnje". Ako u društvu nema fašizma, gubi se razlog za postojanje tih udruga i zaustavlja se dotok stotina tisuća eura. Zato se svaki incident mora napuhati do razine egzistencijalne prijetnje kako bi se opravdali novi projekti i radna mjesta.

Medijski klikovi i monetizacija straha: Naslov da je grupa mladih izvela primitivni navijački ispad ne prodaje novine niti donosi preglede. Ali naslov "Fašizam ponovno maršira Hrvatskom!" proizvodi klikove, komentare i gnjev. Pažnja je u današnjem svijetu novac, a strah je najlakša roba za prodaju.

Političke prečice bez rada i ideja: Za parlamentarnu ljevicu napuhavanje ustašizacije najjeftiniji je način skupljanja glasova. Teško je ponuditi konkretne gospodarske programe, rješenja za zdravstvo, mirovine ili infrastrukturu. Mnogo je lakše proglasiti političke protivnike "crnom desnicom", plašiti birače "povratkom mračnih vremena" i tako na čistoj manipulaciji graditi politički kapital.

Paraziti koji trebaju problem da bi preživjeli

Šteta koju ova pojava čini društvu je ogromna. Sustavnim preuveličavanjem običnih provokacija razvodnjava se stvarni pojmovni aparat — kada se sve proglasi fašizmom, stvarni problem više nitko neće shvaćati ozbiljno.

No, parazitima to i nije važno. Njima smirivanje tenzija, edukacija i realno sagledavanje problema uopće nisu u interesu. Jer onoga dana kada bi javnost shvatila da se radi o običnom huliganizmu i podjebavanju bez dublje ideološke podloge, u zraku bi ostalo visjeti pitanje: od čega vi dežurni moralisti uopće živite i zašto vas slušamo?

Dokle god bude balavurdije na tribinama i ulicama, bit će i onih koji će na njihovoj gluposti parazitirati, puniti vlastite džepove, skupljati jeftine bodove i održavati privid vlastite moralne veličine.

Iako izgleda kao da je onom Riceu maznuo ženu😂

Klasika. Zašto drolje izigravaju žrtve svaki put kad ih se zbog varanja odbaci kao smeće kakvo jesu?

Nisam ja autora teksta nego druga osoba. Samo me zanima misljenje Nisam simpatizer bi jednog ni drugog.

Dva čovjeka, dvije građevine i slika i prilika hrvatskih dvostrukih mjerila.

Dok s jedne strane gledamo kako se nad Markom Perkovićem Thompsonom godinama podiže neviđena medijska i institucionalna hajka, gdje se secira svaki kvadrat, problematiziraju najobičnije metalne kućice za alat i dižu bageri pod povećalom javnosti, s druge strane imamo potpuno drugu priču.

U uvali Poplat na Korčuli, regionalna glumačka zvijezda Enis Bešlagić nesmetano diže kat vile bez građevinske dozvole, betonira javnu pješačku stazu i uništava autohtono raslinje kako bi posadio palme. I kako sustav reagira? Umjesto trenutnog rušenja i javnog linča, dobivamo mlaku medijsku priču, njegove izjave o tome kako "zaklanja pogled ljubomornim susjedima" i popustljive naslove jer je, eto, on naš simpatični Šemso koji "priznaje da je pogriješio".

Kako je moguće da za hrvatskog domoljuba i simbola Domovinskog rata zakoni vrijede do zadnjeg zareza uz maksimalnu medijsku sotonizaciju, dok za regionalne moralizatore koji godinama domaći narod hrane jeftinim floskulama o zajedništvu vrijedi pravilo "prvo sagradi, pa naknadno traži dozvolu"?

Ovo nije pitanje građevinske inspekcije, ovo je pitanje ideološkog sljepila našeg sustava i medija. Dok god popuštamo pred onima koji privatno gaze zakone države u kojoj zarađuju, a istovremeno dopuštamo progon vlastitih simbola, bit ćemo stranci na vlastitoj zemlji.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Zakon mora biti jednak za sve, a ne samo za one koji ne odgovaraju kulturnom i političkom establishmentu.

Bude koalicija SDP/Možemo poslala prosvjednu notu kad doðe na vlast🤡

Nisam ja autora teksta nego druga osoba. Samo me zanima misljenje Nisam simpatizer bi jednog ni drugog.

Dva čovjeka, dvije građevine i slika i prilika hrvatskih dvostrukih mjerila.

Dok s jedne strane gledamo kako se nad Markom Perkovićem Thompsonom godinama podiže neviđena medijska i institucionalna hajka, gdje se secira svaki kvadrat, problematiziraju najobičnije metalne kućice za alat i dižu bageri pod povećalom javnosti, s druge strane imamo potpuno drugu priču.

U uvali Poplat na Korčuli, regionalna glumačka zvijezda Enis Bešlagić nesmetano diže kat vile bez građevinske dozvole, betonira javnu pješačku stazu i uništava autohtono raslinje kako bi posadio palme. I kako sustav reagira? Umjesto trenutnog rušenja i javnog linča, dobivamo mlaku medijsku priču, njegove izjave o tome kako "zaklanja pogled ljubomornim susjedima" i popustljive naslove jer je, eto, on naš simpatični Šemso koji "priznaje da je pogriješio".

Kako je moguće da za hrvatskog domoljuba i simbola Domovinskog rata zakoni vrijede do zadnjeg zareza uz maksimalnu medijsku sotonizaciju, dok za regionalne moralizatore koji godinama domaći narod hrane jeftinim floskulama o zajedništvu vrijedi pravilo "prvo sagradi, pa naknadno traži dozvolu"?

Ovo nije pitanje građevinske inspekcije, ovo je pitanje ideološkog sljepila našeg sustava i medija. Dok god popuštamo pred onima koji privatno gaze zakone države u kojoj zarađuju, a istovremeno dopuštamo progon vlastitih simbola, bit ćemo stranci na vlastitoj zemlji.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Zakon mora biti jednak za sve, a ne samo za one koji ne odgovaraju kulturnom i političkom establishmentu.

Da ne ispadne da je HŽ uvijek kriv.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/otkriven-krivac-za-kaos-s-vlakovima-u-zagreba-dosli-su-usred-noci-sve-su-pokrali-15760068?cx_linkref=jl_home_vijesti_vise_1