SAVJETNIKA uprave Hrvatske kontrole zračne plovidbe, istaknutog zagrebačkog HDZ-ovca Ninu Karamatića policija je kazneno prijavila za krivotvorenje. Index je potvrdu o podnošenju kaznene prijave dobio iz pouzdanih izvora, a sada od državnog odvjetništva čekamo odgovor na pitanje jesu li nastavili postupak protiv Karamatića.

Ovo je u svakom slučaju iznimno neugodna situacija za ovog HDZ-ovca koji je kratko vrijeme u mandatu SDP-ove vlade bio i direktor Hrvatske kontrole zračne plovidbe. Postavio ga je sredinom 2012. tadašnji ministar prometa, a sada šef SDP-a, Siniša Hajdaš Dončić. Njegovo postavljenje provedeno je bez javnog natječaja, što je predstavljalo izravno kršenje Statuta HKZP-a. Na kraju je i smijenjen jer je utvrđeno kako nije imao dovoljno godina rukovodećeg iskustva, što je također bio jedan od uvjeta za čelnu funkciju u kontroli leta.

Sada je Karamatić u ozbiljnom pravnom problemu upravo zbog sumnje da je lažirao radno iskustvo. Prema informacijama do kojih je došao Index, prijavljen je zbog lažiranja potvrda o radnom stažu, točnije rukovodećem iskustvu u Kontroli leta.

Prema spornoj potvrdi proizlazilo je da Karamatić ima pozamašno rukovodeće iskustvo, iako su zapravo neke pozicije na kojima je bio zaposlen bila obična radna mjesta, bez rukovodećeg statusa.

Potvrdu je, prema dokumentaciji kojom raspolaže Index, Karamatić sam tražio od Službe za upravljanje ljudskim resursima. Točnije, kako je izjavila svjedokinja iz te službe, donio joj je na potpis dokument koji je sam sastavio. Bilo je to još u svibnju 2020., a žena koja je tek par mjeseci radila u tvrtki bez pogovora je potpisala dokument, s obzirom na to da je Karamatić tada bio jedan od direktora u HKZP-u.

Taj je dokument, iz kojeg bi proizlazilo da ima više od pet godina rukovodećeg iskustva, iako zapravo nema, Karamatić priložio na natječaju za direktora HKZP-a 2023. godine. Neslužbeno doznajemo da ga je koristio na još dva natječaja za državne tvrtke.

Svi sudionici tog procesa ispitani su tijekom kriminalističkog istraživanja koje je provedeno u Policijskoj upravi zagrebačkoj. Svjedoci su, neslužbeno doznajemo, potvrdili da je Karamatić od njih tražio da mu potpišu radni staž kako bi prikazao da je imao dovoljno rukovodećeg iskustva.

Inače, Karamatić je visoko pozicioniran u zagrebačkom HDZ-u, a posebno snažan utjecaj imao je u vrijeme dok je zagrebačku organizaciju stranke vodio Mislav Herman.

Ni novi predsjednik, Ivan Matijević, nije ga se odrekao. Prema javno dostupnim podacima, Karamatić je nedavno imenovan izvršnim tajnikom za analitiku i novim članom Predsjedništva gradske organizacije.

Poznato je da je bivši direktor HKZP-a Vlado Bagarić u međuvremenu završio u kaznenom procesu jer tužiteljstvo tvrdi da je namještao zapošljavanja, dok je više kontrolora leta ranije uhvaćeno kako lažiraju putne troškove i izbjegavaju plaćanje prireza lažnim prijavama prebivališta u mjestima koja nemaju prirez ili su na području od posebne državne skrbi.

Mariu Kunovcu Vargi, koji trenutno vodi HKZP, dok su mu Bagarić i Karamatić savjetnici, Vlada RH je već u više navrata na šest mjeseci produljivala mandat.

smatram da bi svi političari, pogotovo plenković, tomašević i svi ostali koji odlučuju o razvoju države i gradova, trebali imati minimalno 300 sati u legendarnom SimCity 2000 i još barem 1200 sati u Cities: Skylines II.

ako nisi sposoban napraviti grad u kojem promet funkcionira, ljudi imaju gdje živjeti, gospodarstvo raste i proračun nije u minusu, ne znam zašto bi ti netko dao da upravljaš pravim gradom ili državom.

barem bi naučili da ne možeš samo graditi zgrade bez infrastrukture i da se prometni problemi ne rješavaju dodavanjem još jednog semafora.

što mislite, koliko bi naših političara uspjelo održati grad funkcionalnim bez korištenja cheatova?

Dajte neke zanimljive dogodovštine koje su vam se desile na ovom mjestu. Da li ce vam faliti ovo mjesto?

Bok ekipa!

Prvotno bih se želio zahvaliti na interesu za mjericu od prošlog tjedna, stvarno me iznenadilo koliko lijepih komentara i ideja ste imali. Stvarno se nadam da vam je pomogla u pretrazi. :)

Za one koji ne znaju ili nisu vidjeli post prošli tjedan... Bok! mjerica.com je moj hobi projekt za praćenje cijena suplemenata u dućanima koji dostavljaju u Hrvatsku koji sam odlučio podijeliti sa svima vama.

Prijašnji reddit post:
https://www.reddit.com/r/hrvatska/comments/1x9qhj9/stranica_za_usporedbu_cijena_fitness_suplemenata/

Ispod bih volio navesti nove stvari koje su dodane ovaj tjedan i stvari koje su trenutno u razvoju/planu.

Novo ovaj tjedan

• 6 novih trgovina, sada ukupno 16 trgovina i 730+ proizvoda:
  • HSN (šalje iz Španjolske)
    • hvala u/HateCamel404 i u/Bonappetit24
  • OstroVit (šalje iz Poljske)
    • hvala u/MariCalabrese
  • Vilgain
    • hvala u/Few-Preparation8559
  • Protein Shop
    • hvala u/Agitated-Attitude863
  • Ogistra
    • hvala u/HateCamel404
  • Nutrition Shop
  • ideja za strane trgovine koje dostavljaju u HR
    • hvala u/etaramar
• Nova kategorija: kazein (Proteini → Kazein), 10+ trgovina, cijena po kg
  • hvala u/Bonappetit24
• Filter okusa: pretraživi izbornik, “Bez okusa” na vrhu, isti okusi spojeni (Chocolate = Čokolada), radi i na mobitelu
  • hvala u/OwnVersion1 i u/gooseadmiral
  • Potrebno još malo popraviti
• Cijena po kg proteina: novi stupac “€/kg proteina” + proteini na 100 g, i može se sortirati po njemu
  • za sada samo Scitec i Proteka (samo vrijednosti provjerene na deklaraciji), ostale trgovine dodajemo postupno :D
  • hvala u/differenthr, u/ASzg i u/Grand-Comfortable481
• Cijene dostave za skoro sve trgovine (14 od 16)
• Preglednija tablica: manje stupaca, sortiranje po cijeni, težini, €/kg i €/kg proteina, “Prikaži još 50”, izbornici u zaglavlju
• Vizualne nadogradnje
• Popravci po stranici

U izradi

• €/kg proteina za ostale trgovine: sljedeće GymBeam, Polleo, GAZ, Proteini.si i MyProtein, zatim Protein Shop, Nutrition Shop, OstroVit i dm
• Pregled dostave po trgovini: cijena dostave i od kojeg iznosa je besplatna

U razmatranju/planu

• Magnezij kao nova kategorija
  • hvala u/SargopirgastiGolub
• Sastojci i nutritivne vrijednosti na stranici proizvoda
  • hvala u/HateCamel404
• Najjeftinija košarica s dostavom (npr. kazein + protein + kreatin)
  • hvala u/Bonappetit24
• Ostali proteini (jaja, grašak, riža, soja, veganske mješavine), za vegane i vegetarijance
• Filter za Creapure kreatin (samo certificirani kreatin)
  • hvala u/gooseadmiral
• Još dućana (fit1.hr, iHerb...) - fit1.hr bio bi najveći dodatak, ima puno proizvoda pa treba više posla
  • hvala u/DEKO1011 i u/Nervous-Goose-4616

Hvala vam puno na svim ovim idejama, s obzirom da je ovo stranica u razvoju vrlo vjerojatno će imati sitnih problema koji će se popeglati s vremenom.

Ako imate dodatnih ideja ili ste uočili kakav problem na stranici slobodno komentirajte ili pošaljite na kontakt email [mjerica.contact@gmail.com](mailto:mjerica.contact@gmail.com).

Cijene stanova su otisle u nebo jer se na njima nemilo zaradjuje tokom sezone, rentat je tesko jer preko ljeta tjeraju van, guzve u gradovima nesnosne, poreza ne placaju skoro nista. Ukratko vise stete nego koristi.

Možda da nam još malo objasni:

• zašto "politički razumije" DP,
• tko je u transkriptima "AP",
• misli li ikada te transkripte objaviti i zašto je nagradio Beroša, Soptu, Matešu i
• kakva je to neovisnost institucija gdje na mjesto Mikulića postavlja novog stranačkog čovjeka usprkos OECD-u i napomeni da ga je s tim ciljem i smijenio. 💅🏽

Tiiiimeee issss on our side. Yes it is, yes it is.

Ova bolnica u Blatu je najvjerniji spomenik hrvatskoj politici.

Tko nije bio, a ima priliku, neka ode položiti vijenac.

Ali stvarno, to se treba vidjeti uživo. Ne možete putem fotki vidjeti koliko je to ogromno zdanje i do kuda se došlo s izgradnjom i ostavilo tako da trune desetljećima. Nakon što su ljudi od svoje plaće izdvajali da se ta bolnica napravi.

Tuga i jad.

Je li itko ceka spajanje optike preko tri mjeseca.

Optika je dosla na moju adresu, zvao me hrvatski telekom, ugovorila sam sve cak se i stonirao zatjev, pa sam morala opet slat, priznali su i sami da ne znaju gdje problem.

Je li se netko susreo sa slicnom/istom sitaucijom, jeste li rjesili i ako da kako?

Zavrsila sam 3 godine i imam diplomu, prvostupnica ekonomije. Optimisticno sam upisala diplomski u Splitu međutim ja za to volje nemam. Nije stvar cak ni u lijenosti niti mislin da ja to ne mogu vec mi se jednostavno ne ide na predavanja od 4 sata sjedi i slusa o necemu sta nema veze s vezom, u glavi nekako kao da mi ej ta era zavrsila. Razmisljam o tome da se ispisem ali gdje da se zaposlin?! Ima li prvostupnika/magistara ekonomije koji su se zaposlili bez obzira na prijasnje radno iskustvo (ja ga imam kao sankerica/konobarica) koji su zadovoljno poslom i imaju visoku sansu za napredovanje u poslu? Jel iko isao na trainee program (npr F&B)? Ili je bolje da krenem od recepcije posto je bitan faktor i nudi sigurnu mogucnost napredovanja? Tezim uspjesnoj karijeri, spremna sam na rad, selidbe, ucenje iz prakse ali ne znam di i s cim da pocnem.

Potaknut nedavnom objavom i raspravom na istoj, htio bih kratko predstaviti (ne)poštenja u Hrvatskom izbornom sustavu jer sam bio nekad davno baš radio analizu na tu temu.

Pogledajmo prošle izbore.

Proprocionalna reprezentacija

Te podatke možemo malo obraditi i prikazati grafički (zanemarit ćemo za sada manjine s obzirom na poseban zakonski status, ali ćemo se dotaknuti i toga u nastavku). Za početak, promotrimo prosječni broj glasova potreban za jedan mandat.

Vidimo kako velike stranke trebaju i po skoro duplo manje glasova za jedan mandat (npr. HDZ: 11 966 glasova za mandat, Možemo: 19 305 glasova za mandat). Najgore je prošla koalicija Fokusa i Republike koji su unatoč skoro 50 000 glasova dobili tek jedan mandat. Jednako tako, oko 180 000 glasova je bačeno u vjetar zbog izbornog praga i raspršenosti glasača, a to je skoro isti broj glasova kao i sve srednje velike stranke (Možemo, Most, DP) koje su osvojili po desetak mandata. Zanimljiv je i slučaj koalicije "Naša Hrvatska" koja okuplja regionalne stranke kao što su IDS, PGS, NPS i sl.) koji su trebali daleko najmanje glasova po mandatu jer su jako koncentrirani u dvije izborne jedinice (III. i VIII.).

Sada, bilo bi zanimljivo promotriti idealni slučaj gdje se mandati dodjeljuju samo po ukupnom broju glasova na razini cijele države (po principu jedan stanovnik - jedan glas).

Ovom proporcionalnom metodom vidimo dosta značajne promjene. Za početak, najveći gubitnik je HDZ koji sa 61 glasa pada na 50, dok SDP pada s 42 na 37. Srednje stranke ostaju skoro nepromijenjene. Ali zato vidimo određeni broj novih malih stranaka koje sada dobivaju mandate: Umirovljenici zajedno (40 755 glasova, 3 mandata), Odlučnost i Pravednosti (26 198 glasova, 2 mandata), i ostalo po jedan mandat. Ovo su sve stranke s različitim ideologijama koje predstavljaju različite segmente društva (umirovljenike, poljoprivrednike itd.). U nekom idealnom svijetu, ovo bi natjeralo velike stranke da uzmu u obzir i pitanja tih dijelova društva jer sada više ne dobivaju veliku većinu mandata direktno već moraju puno koalirati.

Izborne jedinice

Dakako, raniji izračun pretpostavlja da nema izbornih jedinica, koje trenutačno izgledaju ovako.

Izborne jedinice su originalno osmišljene kako bi ljudi iz svih krajeva Hrvatske mogli doći do svoje reprezentacije (a ne da Zagreb određuje većinu politike zbog velikog broja stanovnika), no jasno je vidljivo kako su izborne jedinice složene na ovakav način djelomično izgubile svoju smisao. Prvo zato jer neke geografski nemaju smisla; npr. kakve veze ima Banija s riječkim zaleđem i stanovnicima Paga?? A s druge strane jer je broj glasova po mandatu neujednačen (npr. u I. izbornoj jedinice je potrebno 16 468 glasova po mandatu, dok je u V. izbornoj jedinici bilo dovoljno tek 12 656).

No ono što je vjerojatno najveći problem izbornih jedinica je što svaka ima izborni prag od 5 %, pa onda stranke koje imaju jednoliko raspršenu podršku na razini cijele države mogu izgubiti svugdje unatoč većem broju glasova (kao što se npr. dogodilo Fokusu i Republici). Ovo je pogotovo problem kada se uzme u obzir da se broj mjesta računa po D'Hontu koji je inače oštro kritizirana metoda upravo zato što daje nerazmjernu prednost velikim strankama.

Nacionalne manjine

Treći faktor u izborima su izborne manjine koje dobivaju svojih 8 zagarantiranih mjesta.

Ono što je tu zanimljivo je koliko su "jeftina" mjesta za manjine. Npr. zastupnik talijanske manjine osvojio je svoje mjesto sa samo 971 glasom, zastupnik češke i slovačke s 1 764, a zastupnik mađarske s 2 804 glasa. Inače, to su sve manjine koje imaju oko 10 000 pripadnika po zadnjem popisu stanovnika. Za usporedbu, srpska nacionalna manjina o kojoj je bilo puno riječi u predizbornoj kampanji (uglavnom od strane DP-a) ima ~123 000 pripadnika i 3 mjesta, za svako od kojih je trebalo oko 11 000 glasova.

Ipak, unatoč tome što se mandati nacionalnih manjina mogu dobiti puno "jeftinije", oni u Saboru za sastavljanje Vlade "vrijede" jednako kao i mandati stranaka i mogu biti presudni s obzirom na to da često nedostaje tek nekoliko mjesta. A da ne spominjemo kako su saborski predstavnici tih nacionalnih manjima uglavnom isti ljudi već desetljećima...

Zaključak

Izborni sustav Republike Hrvatske je demokratki, ne može se tvrditi da nije, i na papiru je reprezentativan, ali je u praski često loš u proporcionalnom prezentiranju volje birača i favorizira velike stranke sa snažno lokaliziranom podrškom, umjesto da predstavlja različite društvene pokrete na razini cijele države.

Ideje za poboljšanje

Ono što ja smatram da bi bio vrlo pošteniji sustav je sljedeće.

1. Ukidanje izbornih jedinica i izbornog praga (ili barem smanjivanje istog)
2. Distribucija zastupničkih mjesta proporcionalnom metodom (podijeliti ukupan broj glasova s brojem mjesta u Saboru, i onda podijeliti broj glasova koji je dobila svaka stranka s tim količnikom. Preostala mjesta dodijeliti na temelju toga tko ima najveći ostatak nakon cijelog broja).
3. Ukidanje rezerviranih mjesta za nacionalne manjine (ako imaju dovoljno interesa i populacije mogu izabrati svoje predstavnike pod istima uvjetima kao i ostali ili surađivati s većim strankama) ili u najmanju ruku uvesti pravilo da se nacionalne manjine ne mogu računati pod 76 mjesta potrebnih za većinu

Osim toga, smatram da bi se trebalo:

• ukinuti glasanje dijaspore (jer ako netko ne plaća porez u državi, ne bi trebao imati pravo uređivati državnu politiku),
• smanjiti dob glasanja na 16 godina (kako bi se dala veća reprezentacija mladima koji nemaju adevkatnu reprezentaciju u Saboru)
• uvesti preferencijalno glasanje, gdje se daje mogućnost glasačima da glasaju za do 3 stranke (pa u slučaju da npr. njihov prvi izbor ne skupi dovoljno glasova za dobiti mandat, ti glasovi idu njihovom drugom izbor itd.)

Ljudi koji radite uredski posao koliko zarađujete?

Sto se isplatilo kod povratka?

Piše da nije sve tako crno misleći valjda na ove “dame”, a ljude proziva zašto su siromašni..
125 k followera a 7 komentara i skriveni lajkovi.
Poduzetnici, diplomati i crne “dame”.

Danas je objavljeno kako je nažalost preminula i šesta žrtva omiškog požara. Osim te vijesti, o samom požaru, uzrocima, posljedicama i odgovornosti niti riječi. Ni danas ni inače - kao da se požar nije ni dogodio.
Svjesna sam da požari haraju Dalmacijom svako ljeto, ali ne mogu se onda ne zapitati postoje li neki načini da se *neki* požari ipak spriječe, brže smire, a ljude bolje organizira. SRUUK se uopće nije aktivirao? Vatrogascima svaka čast, kao i svim ljudima koji su se samostalno brzo organizirali i pomogli, međutim ne može sve biti u rukama malog čovjeka, valjda iza nas mora stajati država, sustav i institucije.
Naravno, ako netko želi paliti taj će i paliti, ne možemo sve prevenirati, ali šest žrtava je ipak prevelik broj da bi sve ovo prošlo ispod radara. I da je jedna - puno je.

Tijekom OpenAI-jeva internog testiranja agenti umjetne inteligencije pronašli su način da međusobno komuniciraju, razmjenjuju informacije i organiziraju se u grupe. Ubrzo su počeli zaobilaziti postavljena pravila, a sve je završilo napadom na infrastrukturu platforme Hugging Face.

Noćas sam završio na opservaciji u KB Sveti Duh i moram priznati da me jako neugodno iznenadilo ponašanje mladih sestara prema starijim pacijentima. Bila je jedna gospođa koja je bila sama i žalila se na probleme sa stolicom, a one su se derale na nju i bile baš bezobrazne. Isto tako i prema jednom djedu koji se nije mogao podići, bile su užasno drske. Baš jedno ružno iskustvo, nažalost nisam im mogao pomoći jer sam bio fokusiran na sebe, ali ta drskost i bezobrazluk su strašni. Prema meni su bile OK, ali prema tim starcima su bile grozne. Ova starija gospođa se rasplakala, čuo sam ju kako je rekla "Dragi Bože zašto me više držiš, kad sam ovako bolesna I sirota" 😒

Kako je sustav naučio preživljavati bez stručnosti — i zašto su ga rezultati reprezentacije godinama skrivali

Hrvatski nogomet ima jedan neobičan problem: što je uspješniji, to ga je teže ozbiljno kritizirati.

Dinamo desetljećima osvaja prvenstva, razvija i prodaje igrače za desetke milijuna eura. Hrvatska reprezentacija osvaja srebro i broncu na svjetskim prvenstvima, igra finale Lige nacija i gotovo tri desetljeća proizvodi igrače za najveće europske klubove. Na površini, sustav očito funkcionira.

Ali upravo je rezultat možda najveća prepreka razumijevanju hrvatskog nogometa.

Jer rezultat odgovara na pitanje što se dogodilo. Ne odgovara nužno na pitanje zašto se dogodilo.

Hrvatski nogomet ima izvanrednu bazu igrača, nogometnu kulturu stariju od ljudi koji danas njime upravljaju, kvalitetne trenere i pojedince koji su u različitim razdobljima stvarali ozbiljne stručne sustave. Problem nastaje kada institucija prisvoji njihov uspjeh, a zatim ga godinama troši kao dokaz vlastite stručnosti.

To je možda problem hrvatskog nogometa broj jedan:

sustav koji je izuzetno dobar u preživljavanju, održavanju moći i eksploataciji već postojeće kvalitete, ali mnogo slabiji u dokazivanju da njegov vrh sam proizvodi tu kvalitetu.

---

1. Mit o velikom nogometnom arhitektu

Jedan od najtrajnijih mitova hrvatskog nogometa jest Zdravko Mamić kao genijalni trgovac igračima, čovjek koji „nanjuši talent”, stvori igrača i zatim ga proda za iznos koji nitko drugi ne bi mogao dobiti.

Problem s tim narativom je jednostavan: Mamić nije bio Dinamova skautska služba. Nije bio Dinamova omladinska škola. Nije individualno školovao Luku Modrića, Matea Kovačića, Dejana Lovrena ili Šimu Vrsaljka.

Dinamo je imao jednu od najproduktivnijih omladinskih akademija u Europi i stručni sustav čiji su pojedini ljudi upravo na tome gradili međunarodnu reputaciju. Akademija pod ljudima poput Romea Jozaka imala je definirane principe selekcije, razvoja, tehničko-taktičke edukacije i tranzicije prema seniorskom nogometu. Europski izvještaji o Dinamovoj školi detaljno su opisivali takvu metodologiju.

Drugim riječima, proizvod je stvarala nogometna infrastruktura.

Mamić je bio čovjek na vrhu sustava koji je tim proizvodom raspolagao.

To ne znači da nije znao pregovarati. Očito je znao. Ali postoji velika razlika između sposobnog trgovca koji posluje na ravnopravnom tržištu i čovjeka koji godinama kontrolira dominantni klub nacionalne lige, raspolaže najboljim bazenom mladih igrača u državi i istodobno ima golem utjecaj u domaćem nogometnom sustavu.

Još važnije, dio poslovnog modela tog razdoblja danas više nije samo predmet navijačkih teorija. Zdravko Mamić pravomoćno je osuđen u predmetu povezanom s izvlačenjem novca iz Dinama i poreznim prijevarama; prvostupanjska presuda donesena je 2018., a hrvatski Vrhovni sud 2021. potvrdio je ključne osuđujuće dijelove presude.

Zato je tvrdnja da je upravo takvo poslovno okruženje dokaz njegova iznimnog poslovnog genija problematična.

Pravi test velikog biznismena bio bi pokazati istu superiornost unutar jednakih pravila, bez institucionalnog monopola, bez privatnog interesa u igračima i bez kontrole nad dominantnim klubom zemlje.

Inače ne mjerimo samo sposobnost trgovanja. Mjerimo moć.

---

1. Što se događalo igračima koji nisu htjeli igrati po pravilima sustava?

Tu priča postaje mnogo ozbiljnija.

Na suđenju u aferi Dinamo 2025. Šime Vrsaljko suočen je sa svojim ranijim iskazom USKOK-u. U njemu je naveo da se suradnja igrača s agencijom Maria Mamića praktički podrazumijevala te da bi oni koji nisu željeli potpisati bili marginalizirani i prestajali igrati za prvu momčad.

Kao konkretan primjer naveo je Andreja Kramarića.

Prema tom iskazu, Kramarić nije htio potpisati ugovor s agencijom Maria Mamića, nakon čega je završio prvo u Lokomotivi, pa u Rijeci. Vrsaljko je na sudu potvrdio sadržaj ranijeg iskaza koji mu je pročitan.

To je izrazito neugodan slučaj za mitologiju sustava.

Kramarić nije bio anonimni junior koji je kasnije slučajno eksplodirao. Njegov otac još je 2011., godinama prije USKOK-ova procesa, javno govorio o problemima oko ugovora i činjenici da njegov sin u Dinamu ne dobiva priliku.

Kramarić zatim odlazi.

U Rijeci zabija 37 ligaških golova u 42 nastupa, odlazi u Premier ligu, potom u Hoffenheim i gradi jednu od najdugovječnijih bundesligaških karijera nekog hrvatskog napadača.

Dakle, ne govorimo samo o mogućem sukobu interesa.

Imamo gotovo laboratorijski neugodan primjer:

sustav marginalizira igrača → igrač napušta sustav → van sustava demonstrira kvalitetu koju sustav navodno nije mogao koristiti.

Robert Murić drugačiji je slučaj, ali reakcija institucije ponovno je indikativna. Kao jedan od najvećih talenata Dinamove škole odlučio je 2014. otići u Ajax. Dinamo je osporavao njegov ugovorni status, FIFA je na kraju omogućila registraciju za Ajax, a njegov odlazak prerastao je u javni i pravni rat.

Murić poslije nije postao svjetska klasa.

Ali to je zapravo nebitno za analizu tadašnjeg postupanja.

Nitko 2014. nije mogao znati kakvu će imati karijeru. Pitanje je kako sustav reagira kada talent odluči da svoju karijeru neće voditi putem koji mu je sustav namijenio.

I odgovor je vrlo često bio: sukob.

---

1. Reprezentacija kao sportska selekcija — ili tržišni instrument?

Još je osjetljivije pitanje koliko se takva logika prelijevala na reprezentaciju.

Za tvrdnju da je svaki sporni poziv služio isključivo podizanju transferne vrijednosti igrača nema dokaza i bilo bi neodgovorno to tvrditi.

Ali za tvrdnju da je Zdravko Mamić aktivno pokušavao utjecati na reprezentativnu selekciju svojih igrača dokaza ima napretek.

Najčišći primjer je Sammir.

Mamić je Slavena Bilića javno napadao jer Sammir nije pozivan u reprezentaciju, čak ga prozivajući za rasizam.

Godinu poslije pitanje seli iz medija ravno na sjednicu Izvršnog odbora HNS-a.

Prema tadašnjem izvještaju, Mamić izravno pita Bilića:

„Slavene, zašto ne zoveš Sammira?”

Bilić pokušava objasniti vlastiti izbor, rasprava eskalira, a Mamić napušta sjednicu.

To više nije navijačka teorija o „Mamićevoj reprezentaciji”.

To je čelnik kluba koji na sjednici nacionalnog saveza ispituje izbornika zašto igrač njegova kluba nije reprezentativac.

Kasnije se isti motiv pojavljuje kod Arijana Ademija.

Godine 2015. Mamić javno objavljuje da Niko Kovač više nema njegovu podršku. Među zamjerkama navodi upravo Ademija, a o Kovaču govori da je napravio „otklon prema obitelji Mamić”, da ignorira Savez i klubove te — možda najvažnije — da „sve radi po svom”.

Vrijedi se zaustaviti na toj rečenici.

Što bi izbornik nacionalne reprezentacije trebao raditi ako ne — po svom stručnom uvjerenju?

Može pogriješiti. Može biti loš izbornik. Može izostaviti igrača kojeg je morao pozvati.

Ali ako je njegova autonomija sama po sebi problem čovjeku koji vodi jedan klub, tada više ne razgovaramo samo o kvaliteti izbornika.

Razgovaramo o tome tko vjeruje da reprezentacija pripada kome.

---

1. Igor Štimac: od neprijatelja sustava do njegova izbornika

Ako postoji epizoda koja hrvatski nogomet tog vremena pretvara gotovo u političku satiru, onda je to Igor Štimac.

Štimac je 2010. bio glavni protukandidat Vlatku Markoviću za predsjednika HNS-a i politički protivnik bloka kojem je Mamić bio jedan od najvažnijih ljudi. Izborna skupština završila je kaosom i rezultatom 25:24 za Markovića.

Nepunih dvije godine kasnije — Štimac postaje hrvatski izbornik.

Mamić prije imenovanja javno predviđa upravo Štimca kao čovjeka koji će dobiti reprezentaciju.

A nakon završetka Štimčeva mandata događa se jedan od bizarnijih obrata cijele epohe: čovjek koji je donedavno s Mamićem ratovao govori da javnost ima pogrešnu percepciju o njemu i opisuje ga kao „dobroćudnu dušu koja u životu nije mrava zgazila”.

Ni to samo po sebi ne dokazuje tajni dogovor.

Ali opisuje političku kulturu u kojoj jučerašnji neprijatelj vrlo brzo može postati funkcionalni dio istog sustava.

Štimčeva era ostavila je i još jednu neugodnu priču. Danijel Pranjić kasnije je tvrdio da ga je Štimac prekrižio zato što nije potpisao za Hajduk, što je Štimcu osobno zamjerio. To je Pranjićeva tvrdnja, ne sudski utvrđena činjenica, ali ponovno se pojavljuje isti motiv: sportska selekcija i interesi izvan same reprezentativne kvalitete igrača.

---

1. Niko Kovač i grijeh autonomije

Niko Kovač je posebno važan jer pod njim prvi put vrlo jasno možemo pratiti nogometnu arhitekturu koja će nadživjeti njegova mandata.

Kovač je 2014. otvoreno definirao 4-2-3-1 koji prelazi prema 4-1-4-1, naglašavao posjed, tranziciju, vraćanje lopte i counterpressing te govorio da preferira upravo taj sustav.

Kovač nije bio savršen izbornik.

Njegov mandat završio je zasluženo lošim rezultatskim nizom: 0:0 protiv Azerbajdžana i poraz od Norveške gurnuli su Hrvatsku na treće mjesto kvalifikacijske skupine, nakon čega ga HNS smjenjuje.

Postojao je i očiti konflikt s dijelom momčadi. Nakon Norveške Kovač je javno kritizirao pristup igrača, a Luka Modrić nije se s njegovom ocjenom potpuno složio.

Dakle, priču da je Kovač bio savršeni stručnjak kojeg je zli sustav bez razloga odstranio ne možemo ozbiljno zastupati.

Ali postoji druga činjenica koju također ne možemo ignorirati:

samo nekoliko mjeseci prije smjene javno je izgubio podršku Zdravka Mamića upravo zato što je, Mamićevim riječima, počeo ignorirati Savez i klubove i „sve raditi po svom”.

I onda dolazi nasljednik.

---

1. Ante Čačić i institucionalni lift

Ante Čačić nije bio čovjek koji je jednog jutra ostavio lemilicu za televizore i slučajno postao izbornik Hrvatske. Karikatura „TV-servisera” često prikriva činjenicu da je imao dugu trenersku karijeru, stručnu edukaciju i UEFA Pro licencu. HNS u njegovoj službenoj biografiji navodi rad u Zadru, Dubravi, Inkeru, Osijeku, Slaven Belupu, Libiji i drugim sredinama.

Problem nije u tome što Čačić nije bio trener.

Problem je put kojim je iz domaćeg trenerskog journeymana stigao do jedne od individualno najjačih reprezentacija Europe.

Čačić 2011. preuzima Lokomotivu.

Nakon manje od dva mjeseca odlazi u Dinamo.

Nakon Dinama vodi Radnik Sesvete, kratko Maribor, Slaven Belupo, pa se 2015. vraća u — Lokomotivu.

Tri mjeseca poslije postaje izbornik Hrvatske.

To se događa neposredno nakon što je Kovač izgubio Mamićevu javnu podršku i potom dobio otkaz.

Čačić je imenovan jednoglasno. Tadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker javno odbacuje pitanje Mamićeva utjecaja kao teoriju zavjere.

Ali sama bliskost nogometnih putanja Dinama i Lokomotive nije bila izmišljena. Čak je i ekonomsko istraživanje hrvatske lige odnos dvaju klubova analiziralo kao izrazito blisku strukturu koja je narušavala kompetitivnu ravnotežu, a javni dokumenti godinama su pratili masovne tokove igrača između njih.

Zato relevantno pitanje nikada nije trebalo biti:

„Je li Čačić ikada završio trenersku školu?”

Nego:

„Zašto je upravo Ante Čačić u rujnu 2015. bio najbolji stručni izbor za Luku Modrića, Ivana Rakitića, Marija Mandžukića, Ivana Perišića i ostatak jedne generacije na vrhuncu?”

---

1. Kruno Jurčić: čovjek kojeg je sustav pojeo

Krunoslav Jurčić možda je tragičniji primjer.

Prije Dinama njegova trenerska karijera izgleda vrlo obećavajuće.

S Pulom postiže tada najbolji prvoligaški plasman u povijesti kluba. Sa Slaven Belupom osvaja drugo mjesto — također najbolji ligaški rezultat u povijesti kluba — i izbori Europu.

To je potpuno legitiman CV za Dinamo.

Jurčić dolazi 2009., osvaja prvenstvo i Kup.

Odlazi.

Pa se pojavljuje Lokomotiva.

Pa ponovno Dinamo.

Pa otkaz nakon šest poraza u Ligi prvaka.

Pa reprezentativni stožer.

Pa — treći put — Dinamo.

UEFA je njegov treći povratak 2012. doslovno opisala kao treći mandat na istoj klupi, a Jurčić je tada govorio da Dinamov poziv jednostavno ne može odbiti.

Tu više nije smiješno.

Jer Jurčić je na početku karijere pokazao nešto što mnogi treneri nikada ne pokažu: sposobnost da slabiji klub napravi boljim nego što mu resursi nalažu.

A onda postaje institucionalni rezervni kotač.

Nešto pukne?

Vrati Krunu.

Čačić ne ide?

Vrati Krunu.

Treba netko poznat sustavu?

Vrati Krunu.

To je možda savršena metafora Mamićeva Dinama: čak i stvarno sposobnog trenera sustav može pretvoriti u potrošni dio stroja, umjesto da mu omogući vlastiti razvojni put.

---

1. Sustav koji trener nasljeđuje, umjesto da ga institucija razvija

Tu dolazimo do ključne paralele između Dinama i reprezentacije.

Niko Kovač postavlja jasnu strukturu hrvatske igre.

Kada ga zamjenjuje Čačić, međunarodni taktički pregled pred Euro 2016. izričito navodi da je Čačić naslijedio Kovačev 4-2-3-1 i alternativni romb 4-4-2, uz vlastite eksperimente s drugim rasporedima.

Čačić odlazi 2017.

Dolazi Zlatko Dalić.

A pred SP 2018. isti taktički pregled ponovno piše da je hrvatska osnovna formacija već dugo 4-2-3-1, uz povremeni romb. Dalićeva važna neposredna intervencija bila je pomicanje Modrića više prema desetki u ključnom trenutku kvalifikacija.

Dakle:

Kovač postavi okvir.
Čačić ga naslijedi.
Dalić ga naslijedi i funkcionalnije koristi.

To Daliću 2018. nije zamjerka.

Naprotiv.

On reprezentaciju preuzima nekoliko dana prije ključne utakmice s Ukrajinom. Nema vremena za izgradnju vlastite nogometne ideologije. Ima momčad punu igrača Real Madrida, Barcelone, Intera, Juventusa, Liverpoola, Atletica i drugih vrhunskih klubova.

Njegova najbolja odluka u toj situaciji možda je upravo bila:

ne izmišljaj previše.

---

1. Rusija 2018.: odličan posao — ali što je točno dokazao?

Dalićev SP 2018. bio je rezultatski fenomenalan i to mu nitko ozbiljan ne može oduzeti.

Hrvatska osvaja svih devet bodova u skupini, uključujući 3:0 protiv Argentine, zatim prolazi Dansku, Rusiju i Englesku te igra finale s Francuskom.

Za čovjeka koji je reprezentaciju praktički tek preuzeo, to je izvrstan izbornički posao.

Ali izvrstan rezultat nije isto što i dokaz taktičke vrhunskosti.

Pogledajmo nokaut-fazu u 90 minuta:

Danska — 1:1.
Rusija — 1:1.
Engleska — 1:1.
Francuska — 2:4.

Hrvatska dakle na cijelom putu od osmine finala do kraja turnira nije dobila nijednu utakmicu u regularnih 90 minuta.

To ne znači da srebro „ne vrijedi”. Pravila turnira uključuju produžetke i penale, a sposobnost preživljavanja eliminacijskih utakmica jest kvaliteta.

Ali znači da srebro nije dobar odgovor na svaku taktičku kritiku.

Hrvatska je bila fantastična turnirska momčad.

To samo po sebi ne dokazuje da je njezin trener svaki put taktički nadigrao protivnika.

I tu nastaje problem ostatka Dalićeve ere.

Ono što je 2018. bilo razumno — zajedništvo, motivacija, jednostavnost, oslanjanje na inteligenciju elitnih igrača — tijekom devet godina trebalo je prerasti u prepoznatljiv, razvijen trenerski sustav.

Umjesto toga, osnovna arhitektura Hrvatske ostala je nevjerojatno slična onome što je reprezentacija igrala prije njega.

Kad je Dalić pokušavao ozbiljnije eksperimentirati s trojicom stopera, često bi se nakon problema vraćao prema poznatoj strukturi.

Drugim riječima, legitimno je pitati:

koliko je hrvatski nogomet od 2018. do 2026. taktički izgradio, a koliko je optimizirao i trošio ono što je već imao?

---

1. Kad pozicija igrača postane sekundarna njegovu „izvršenju zadatka”

Tu dolazimo do jedne od najvećih Dalićevih taktičkih slabosti: čestog dojma da prvo postoji raspored, a onda se igrače pokušava uklopiti u njega.

Kramarić na krilu najbolji je shorthand.

Andrej Kramarić gotovo je cijelu ozbiljnu karijeru najopasniji centralno — kao napadač, drugi napadač ili igrač između linija.

Mislav Oršić je suprotan tip igrača: njegova je najveća vrijednost vrlo specifična, s lijeve strane, ulaskom prema unutra, napadom prostora i završnicom.

Ivan Perišić je pak među najfleksibilnijim hrvatskim napadačima svoje generacije: igrao je s obje strane, odličan je objema nogama, sposoban centrirati, napadati drugu stativu i završavati glavom.

Ako dakle želiš koristiti sva tri profila, logično pitanje nije samo:

„Tko je najbolji igrač?”

Nego:

„Tko gubi najmanje kvalitete kada promijeni ulogu?”

Dalić je još 2022. na mogućnost da Oršića stavi lijevo, a Perišića pomakne desno, odgovarao da bi bilo „glupo” Perišića micati na desnu stranu i da Hrvatska ima dobru klupu.

To je legitimna izbornička odluka.

Ali nije taktičko objašnjenje.

Isti problem vidi se kod Josipa Stanišića.

Stanišić je elitnu razinu dosegnuo kao prvenstveno obrambeni bek/stoper: robustan, pozicijski inteligentan, tehnički siguran, sposoban braniti i zatvarati prema unutra. U klupskom nogometu često upravo iz beka sudjeluje u formiranju zadnje trojke.

Kada ga koristiš kao visokog wing-backa bez klasičnog krila ispred njega, od njega tražiš da velik dio utakmice maksimalizira upravo osobine koje nisu razlog zbog kojeg je postao elitni igrač.

To ne znači da Stanišić ne može igrati wing-backa.

Znači da trener mora pokazati što momčad dobiva dovoljno veliko da opravda ono što igrač gubi.

---

1. „Nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike”

Ako postoji jedna izjava koja sažima krajnju fazu Dalićeva mandata, onda je to ova.

U lipnju 2026., nakon devet godina na klupi, rekao je:

«„Vi znate moj način i sistem devet godina... Hrvatska je osvojila tri medalje. Nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike.”»

To je gotovo savršen primjer problema koji se provlači kroz hrvatski nogomet.

Rezultat postaje dokaz metode.

Ali rezultat nije dovoljan da utvrdi uzročnost.

Ako Hrvatska pobijedi unatoč lošoj taktičkoj odluci, rezultat ne pretvara odluku u dobru.

Ako Hrvatska izgubi nakon dobre taktičke pripreme zbog individualne pogreške, rezultat ne čini pripremu lošom.

Trenerova metodologija mora biti otvorena analizi upravo zato da bismo mogli razlikovati jedno od drugoga.

Posebno je zanimljiv Dalićev obrazac kada se kritizira konkretna taktička premisa. On je tijekom karijere više puta preuzimao općenitu odgovornost za poraze. Zna reći:

„Ja sam kriv.”

Ali kada pitanje postane:

„Je li ova konkretna ideja bila pogrešna?”

odgovor mnogo češće postaje:

plan je bio poznat; protivnika smo analizirali; igrači nisu izvršili; nedostajala je reakcija; primili smo prelagan gol.

To su legitimna objašnjenja pojedinačne situacije.

Ali ako se ista vrsta problema ponavlja, onda rečenica:

„Sve smo znali, ali igrači nisu reagirali”

nije obrana stručnog stožera.

To je optužnica protiv njega.

Jer ako si znao što će protivnik napraviti, imao dane za pripremu i tvoji igrači svejedno nisu bili sposobni odgovoriti, onda ostaje nekoliko mogućnosti:

nisu dovoljno uvježbani;
odabrao si pogrešne profile;
dao si im pogrešne zadatke;
rješenje nije bilo dovoljno dobro;
ili nisi tijekom utakmice ispravio ono što nije funkcioniralo.

Sve su to trenerska pitanja.

---

1. Man-management: „obitelj” je najlakše voditi dok se svi slažu

Dalićeva najveća javno priznata kvaliteta gotovo uvijek je bila upravljanje ljudima: zajedništvo, obitelj, hijerarhija, povjerenje.

I tu mu treba dati ozbiljan kredit. Njegove momčadi na velikim turnirima pokazivale su iznimnu psihološku otpornost.

Ali pravi test man-managementa nisu samo laki karakteri.

Pravi test su oni teški.

Nikola Kalinić, Ante Rebić i Marko Livaja zato su zanimljiva tri slučaja — i nisu ista.

Kod Kalinića je Dalić imao vrlo jak slučaj. Nakon što je napadač protiv Nigerije odbio ući kao kasna zamjena, navodeći probleme s leđima, Dalić ga je poslao kući. Prema njegovoj verziji, slična situacija dogodila se već ranije.

Trener mora moći održati osnovnu disciplinu i tu je Dalićeva odluka razumljiva.

Rebić je drugačiji.

Nakon Eura 2021. javno je udario po Daliću i tvrdio da Hrvatska posljednje dvije-tri godine, unatoč talentiranoj generaciji i „dva genijalca”, nije imala čovjeka koji bi tu kvalitetu pravilno iskoristio.

Način je bio neprofesionalan.

Ali sadržaj je bio izravna kritika izbornikove stručnosti.

Rebić se nije ispričao i više se nije vratio u reprezentaciju.

Nijedan trener nije dužan tolerirati igrača koji ga javno razvaljuje preko Instagrama.

Ali kasnija Dalićeva tvrdnja da „nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike” daje cijeloj priči drugačiji retroaktivni ton.

Livaja je treći i bitno drukčiji slučaj.

Na otvorenom treningu na Rujevici 2023. pojedinci s tribina provocirali su i vrijeđali Livaju. On je reagirao i situacija je eskalirala. Livaja je potom, nakon razgovora s Dalićem, napustio pripreme. Dalić je javno osudio vrijeđanje i rekao da je pokušao nagovoriti Livaju da ostane.

Dakle nije točno da ga je Dalić potjerao.

Ali taj slučaj ipak otvara pitanje leadershipa:

ako svjesno pozoveš igrača za kojeg cijela država zna da je temperamentan, onda ga ne možeš tretirati kao problem tek kada se njegova poznata osobnost manifestira.

Dobar man-manager ne bira samo dobre karaktere.

On zna upravljati teškima.

---

1. Dalić nije proizveo generaciju. Generacija je već bila tu.

To je možda najvažnija korekcija dominantnog narativa.

Dalić nije pronašao Modrića.

Nije razvio Rakitića.

Nije od Brozovića napravio veznjaka Intera.

Nije Perišića naučio igrati obje strane.

Nije Mandžukića naučio psihološkoj brutalnosti.

Nije Gvardiola proizveo Manchester Cityju.

Njegova zasluga je drugačija: dobio je izniman skup igrača i u više navrata vrlo uspješno upravljao njima kroz turnirski nogomet.

To je stvarna vještina.

Ali je potpuno druga vještina od izgradnje nogometnog sustava koji igrače čini boljima nego što su individualno.

I tu će njegovo novo poglavlje u UAE biti zanimljiv prirodni eksperiment. Nakon odlaska iz Hrvatske 2026. preuzeo je reprezentaciju Ujedinjenih Arapskih Emirata, sredinu u kojoj je već prije radio.

Više nema Modrića koji na terenu sam čita prostor i ispravlja strukturu.

Nema Brozovića.

Nema Perišića.

Nema hrvatske generacije koja desetljeće igra najvišu europsku razinu.

Ne treba očekivati da UAE pobjeđuje Francusku ili Englesku.

Treba gledati nešto drugo:

igra li ta momčad bolje nego što kvaliteta njezinih igrača sugerira?

Ako igra, Dalić će dati jak argument u korist svoje stručnosti.

Ako se ponove isti problemi s profilima, pozicijama i strukturama, argument da je hrvatska generacija nosila trenera bit će mnogo jači.

---

1. Kustić: nova era ili urednija verzija starog modela?

Marijan Kustić postaje predsjednik HNS-a 2021. i 2025. jednoglasno dobiva novi mandat. HNS je pod njim institucionalno mirniji, reprezentacija osvaja broncu u Kataru i srebro u Ligi nacija, a Kustić ulazi i u Izvršni odbor UEFA-e.

To su stvarne činjenice i ne treba ih umanjivati.

Kustić je po dolasku također javno rekao da Zdravko Mamić više nema utjecaja na HNS niti na kadroviranje.

Ali ovdje ponovno vrijedi isto pravilo:

rezultat institucije nije automatski dokaz kvalitete institucije.

Kustić 2021. ne preuzima reprezentaciju u ruševinama.

Nasljeđuje Dalića.

Nasljeđuje Modrića.

Nasljeđuje generaciju koja je tri godine ranije bila druga na svijetu.

Nasljeđuje sustav rada koji već postoji.

Zato pravo pitanje nije koliko je medalja reprezentacija osvojila dok je Kustić predsjednik.

Pravo pitanje je:

što je HNS pod Kustićem institucionalno izgradio što će ostati nakon Modrića, Dalića i ove generacije?

Jer ako odlaskom jednog velikog čovjeka ponovno trebamo čekati da se slučajno pojavi drugi koji će postaviti sustav, tada se metodologija nije promijenila.

Promijenila su se imena.

---

1. Hrvatski paradoks: nogometna zemlja uspješna usprkos načinu upravljanja

Najlakši argument protiv svega napisanog glasi:

„Ali rezultati?”

Da.

Rezultati su nevjerojatni.

I upravo je to hrvatski paradoks.

Država od manje od četiri milijuna ljudi desetljećima proizvodi vrhunske nogometaše. Dinamo ima iznimnu akademiju. Hajduk, Osijek, Rijeka i brojni manji klubovi također proizvode igrače. Hrvatski treneri rade po cijelom svijetu. Nogomet je duboko ugrađen u kulturu zemlje.

Zbog toga sustav može biti slabiji nego što rezultati sugeriraju.

Ako Hrvatskoj iz godine u godinu izlaze Modrić, Rakitić, Brozović, Kovačić, Perišić, Mandžukić, Gvardiol, Šutalo, Vušković i desetci drugih igrača, prag nesposobnosti koji institucija može preživjeti postaje nevjerojatno visok.

To je slično tvrtki koja sjedi na nalazištu zlata.

Može godinama imati loš management i svejedno ostvarivati profit.

Profit nije dokaz da management nema problem.

Možda samo pokazuje koliko je dobro nalazište.

---

1. Zato problem broj jedan nije Dalić. Nije ni Mamić.

Mamić je ekstremni simptom.

Čačić je simptom.

Štimac je simptom.

Na svoj način i Dalić je simptom.

Ali nijedan od njih nije problem broj jedan.

Problem je model u kojem se stručnost često podređuje lojalnosti, kompatibilnosti sa sustavom, političkoj moći i kratkoročnom rezultatu, a zatim se svaki uspjeh koristi kao dokaz da je sustav od početka bio stručan.

Ozbiljna nogometna institucija mora znati:

kakav nogomet želi igrati;
kakve igrače želi razvijati;
kakve trenere želi proizvoditi;
zašto bira određenog izbornika;
kako mjeri njegov rad mimo medalja;
što će od njega ostati kada ode;
i tko je odgovoran kada struktura ne radi.

U hrvatskom nogometu prečesto je odgovor bio:

dok pobjeđujemo, ne pitaj.

A kada rezultat nestane:

promijeni čovjeka, zadrži sustav i čekaj sljedećega koji će ga ponovno učiniti funkcionalnim.

Halilhodžić napravi momčad.

Potroši je.

Jurčić dođe.

Potroši ga.

Bjelica ponovno napravi ozbiljnu momčad.

Potroši je.

Kovač postavi reprezentativnu strukturu.

Čačić je naslijedi.

Dalić je bolje koristi i na kraju vlastiti autoritet opravdava rezultatima koje je s njom ostvario.

To nije održiva stručna filozofija.

To je institucionalno življenje od tuđeg rada.

---

Epilog: najjednostavnije pitanje

Možda se cijela priča može svesti na jedno pitanje koje vrijedi postaviti svakom čovjeku na vrhu hrvatskog nogometa:

Što si ti izgradio?

Ne što si naslijedio.

Ne što je Modrić osvojio dok si ti bio predsjednik.

Ne koliko je Dinamo zaradio prodajući igrače koje je akademija proizvela.

Ne koliko medalja ima reprezentacija dok si ti bio izbornik.

Ne koliko je prvenstava osvojio klub koji je već bio najbogatiji i najmoćniji u državi.

Nego:

Što si ti izgradio što će biti bolje i nakon što te više nema?

Niko Kovač može pokazati nogometnu strukturu koja je nadživjela njegov mandat.

Romeo Jozak i ljudi Dinamove akademije mogu pokazati generacije igrača.

Nenad Bjelica može pokazati momčad koja je nakon godina europske nemoći ponovno počela izgledati kao ozbiljan europski klub.

Krunoslav Jurčić može pokazati Pulu i Slaven koje je digao iznad njihove prirodne razine.

A čovjek koji desetljeće sjedi na vrhu sustava ne smije na isto pitanje odgovoriti samo:

„Pogledajte rezultate.”

Jer rezultati pripadaju i ljudima na terenu.

Stručnost se vidi u onome što iza tebe ostane.

I možda je upravo zato problem hrvatskog nogometa broj jedan činjenica da smo predugo dopuštali da nam uspjeh bude zamjena za pitanje tko ga je zapravo proizveo.